Hrvatski likovi na Wikileaksu

Komentar Ante Mikića

Ponašanje hrvatske političke i pravosudne elite, koje se u svjetlu Wikileaksovih dokumenata ogleda u svom punom sjaju, nije tek stvar prošlosti, koju ionako ne možemo promijeniti. Ono itekako utječe na našu sadašnjost, a moglo bi biti pogubno i za hrvatsku budućnost.

Pomalo u sjeni besmislenih prepucavanja predsjednice Vlade Jadranke Kosor i predsjednika Ive Josipovića, hrvatska je javnost proteklih dana dobila na uvid još jednu porciju američkih diplomatskih dokumenata, kojih se svojedobno dokopala međunarodna organizacija Wikileaks. Kad je prije 10-ak mjeseci s njihovih internetskih stranica iscurila prva veća tura prepiske američkih diplomata diljem svijeta, novi je hrvatski predsjednik, vjerojatno ne bez razloga, izražavao bojazan da bi to moglo ‘ugroziti sigurnost i ljudi i zemalja’, ali i poručivao da ‘navodi o Hrvatskoj ne zaslužuju preveliku pozornost’. Danas se čini da, barem kad je Hrvatska u pitanju, Josipović nije bio u pravu.

Sadržaj izvješća američkih diplomata iz Zagreba, naime, itekako zaslužuje pozornost hrvatske javnosti, jer ona iz tih pisama može izvući vrlo korisne pouke, ali i potvrditi mnoge svoje opravdane strahove. I to ne od Amerikanaca, nego od vlastite političke i pravosudne elite.

Nije li, primjerice, i više nego poučno saznanje da su hrvatske vlasti, pokušavajući izbjeći vlastitu (ne)odgovornost, za nestanak famoznih topničkih dnevnika optuživali generala Antu Gotovinu. Tek mjesec-dva nakon što tadašnja zamjenica premijera Sanadera Jadranka Kosor javno poručuje da Hrvatska ne može dostaviti Haagu ono što ‘ne postoji i nije postojalo’, tadašnji ministar Ivan Šimonović uvjerava veleposlanika Foleyja da je te dokumente svojedobno otuđio sam general Gotovina. Premda su, kako to ovih dana tvrdi Večernji list, već odavno pouzdano znali da to nije istina. Ista ona vlada, koja se javno klela da će učiniti sve da bi mu pomogla, koja ga i danas zbog političkih probitaka javno pozdravlja, optuženom je generalu i pred sudom bila spremna prišiti izmišljenu optužbu da bi sa sebe skinula neugodan teret međunarodnoga pritiska. Samo uz uvjet da mu u sudnici ne mora gledati ravno u oči.

I gdje bismo mi to, da nema tog Wikileaksa, mogli saznati da se od stranih diplomata tražilo čak i to da se umiješaju u neke naše domaće političke obračune. Ono što normalne zemlje svim silama pokušavaju onemogućiti neki su naši dužnosnici zdušno zagovarali. Pa su tako premijer Sanader i ministar Žužul prije sedam godina od američkog i britanskog veleposlanika tražili da odgovore predsjednika Mesića od smjene tadašnjega čelnika POA-e. I kako ostati ravnodušan nakon saznanja – hvala Julianu Assangeu i njegovom timu – da se glavni državni odvjetnik nižerangiranom stranom diplomatu, umjesto Hrvatskome saboru, žali na to tko ga u vlasti podupire a tko koči, da američkim diplomatima, i prije negoli hrvatskim sudovima, pokazuje dokumente iz postupaka koji su u tijeku te im najavljuje podizanje optužnica protiv trojice predsjedničkih kandidata do kojih kasnije, usput budi rečeno, uopće neće doći.

Nažalost, ponašanje hrvatske političke i pravosudne elite, koje se u svjetlu Wikileaksovih dokumenata ogleda u svom punom sjaju, nije tek stvar prošlosti koju ionako ne možemo promijeniti. Ono itekako utječe na našu sadašnjost, a moglo bi biti pogubno i za hrvatsku budućnost. Uz brojne druge razloge koje hrvatski građani itekako prepoznaju, upravo je takvo ponašanje – prema vlastitim građanima bešćutno, u postizanju svojih ciljeva bezobzirno, a u odnosu prema stranim silama dodvorničko – i dovelo do srozavanja ugleda državnih institucija i povjerenja javnosti u one koji ih vode. Upravo zato roditelji poginulih vatrogasaca s Kornata ne mogu biti sigurni je li njihovu djecu ubio eruptivni požar ili odbačena NATO-va bomba. Upravo zato, a ne zbog straha od Europe, dio javnosti strepi od ulaska u Europsku uniju. Jer ako će hrvatska politička elita za europskim stolom braniti naša prava i interese onako kako to pokazuju Wikileaksovi dokumenti – lažima, spletkama i dodvoravanjem – onda od sudjelovanja u europskom zajedništvu uistinu ne možemo očekivati nikakvoga dobra. Možda tek transformaciju iz ‘države u banani’ u – banana državu.

http://www.tportal.hr/komentari/komentatori/147488/Hrvatski-likovi-na-Wikileaksu.html

 

Be Sociable, Share!